02.02.2011., srijeda

vidovitost i kako je steći

Prijateljica N. došla mi je jednoga dana vrlo uzbuđena. Javljeno joj je da je udovoljeno njenoj molbi i da će je primiti poznati vidovnjak Valdo. Nikada ranije nisam čuo za čovjeka. Zakazao joj je sastanak za tri sedmice. Kroz te tri sedmice nekolicini ljudi sam spomenuo Valda - i gle čuda! Svi su znali za njega. Dapače, naletio sam i na nekolicinu ljudi koji su imali priliku da ih primi. Iako su bili razumne i uravnotežene osobe, svi su se kleli da je njegova sposobnost viđenja fascinantna, da govori nevjerojatno precizno i da su mu proročanstva prilično točna. Spomenuo sam vidovnjaka i majci. Ona je rekla: „Kako da ne?! I ja sam išla njemu još prije tvog rođenja. Sve mi je pogodio!“ Suočen s tvrdnjama ljudi kojima sam vjerovao da ne izmišljaju, zainteresirao sam se za vidovnjaka, te sam naposljetku i ja jedva čekao da prijateljica N. ode do njega. Vratila se sva van sebe, potpuno uvjerena u njegove natprirodne sposobnosti. Stari gospodin ju je primio u odgovarajućem velikom starim stanu namještenom starinskim namještajem. Popili su kavu i gledao joj je u karte. Znao je sve o njoj: opisao joj je kuću u kojoj živi, nabrojao ukućane, znao je kako joj se zove pas, rekao da spava u sobi s plavim zavjesama, znao u koje je škole išla, nabrojao sve značajnije bivše ljubavnike, rekao od kojih je bolesti bolovala, točno naveo sve njene najznačajnije dileme, te na kraju prorokovao nekoliko događaja koji je čekaju u budućnosti. Nije tražio ništa za uzvrat, ali kako je ipak potrošio na nju gotovo sat vremena ipak mu je ostavila „nešto malo“ u koverti. Nije bilo razloga da mi ona išta izmišlja i ostao sam zbunjen. Moja majka je bila kod njega još prije mog rođenja… Znači da posluje više od četrdeset godina! Svi se kunu da sve točno pogađa… Da nisam naišao na pravi slučaj vidovnjaštva? Svi znaju za njega i ne može primiti sve koji su zainteresirani da im nešto kaže. Treba naći vezu i zamoliti za prijem, nakon dvije-tri sedmice odgovori hoće li nekog primiti ili ne, a zatim zakaže sastanak obično za mjesec dana. Znao sam neke koji su se izdavali za vidovnjake i muljali o natprirodnim moćima, pa i sam sam tome povremeno pribjegavao udvarajući se nekim naivnim ženskama, ali uvijek su to bili više ili manje inteligentni i pronicljivi ljudi koji su na način Sherlocka Holmesa očitavali one pred sobom i na osnovu toga spretnije ili manje spretno, bezobrazno ili obazrivo blefirali. Međutim, ono što je Valdo „vidio“ nije se moglo dokučiti na taj način. Nikome ne piše na čelu kako mu se zove pas, niti se po ičemu može vidjeti što je na slici ispod koje mu se nalazi jastuk: „…Vaš posljednji pogled svake večeri upućen je prema jezeru na čijim obalama pasu jelen i košuta…“ Sjeo sam i ponovio sve što sam saznao o Valdu: - počeo je raditi ubrzo po završetku Drugog svjetskog rata, - mnogi ljudi bi htjeli doći do njega, ali on ih odbija više nego što ih primi, - između molbe za susret i susreta proteče najmanje mjesec dana, - Valdo nepogrešivo točno zna mnoštvo pojedinosti, - ne traži da mu se plati, ali ne odbija ako mu posjetitelji samoinicijativno ostave novce, pršut, flašu skupog pića… Posebno me čudilo što sam znao da je od četrdeset i pete do pedesete, pedesetih i još šezdesetih narodna vlast strogo progonila šarlatane i prevarante. Govorilo se „OZNA sve dozna!“, čudno da nije završio u zatvoru. Objašnjenje je bilo toliko jednostavno da sam se morao smijati kad mi je sijevnulo - Valdo radi za policiju! Toliko poznat čovjek ne može prikriti čime se bavi. Dapače, neki od onih s kojima sam razgovarao uzimali su to u obzir i tumačili da su Valdove moći toliko nesumnjive da se čak ni policija ne usudi petljati s njim. Malo sutra! On je naprosto njihov službenik, prima plaću. Razlog zašto neke ljude odbija je u tome da tajne službe i policija nisu zainteresirane za njih ili ne stignu prikupiti podatke. Zato je potrebno mjesec dana čekanja, da pronađu tko od ljudi koji potajno rade za njih može ući u kuću, sve razgledati, raspitati se, da se propitaju kod susjeda, pogledaju ocjene u školi, odu do doktora i pogledaju zdravstveni karton, raspitaju se na radnom mjestu, nekoliko puta prate nekoga kroz grad… Ako točno zna nešto što nije vidio, mora da je vidio netko drugi i rekao mu. „Žive na drugom katu lijevo u trosobnom stanu…“ Pored toga postoje one situacije kao kad netko ima tajnu vezu i uvjeren je da nitko ne zna, a cijeli grad o tome bruji. Nema tajne koju netko ne zna, a onaj koji taji uvjeren je da ne zna nitko. Posao se isplati. Ulože nešto obavijesnog rada, pa na osnovu njega Valdo još sazna ono što mu posjetitelji sami povjere ili potvrde, a što na nikoji drugi način ne bi mogli saznati. Naposljetku može dati vrlo precizna proročanstva. Na osnovu dokumentacije stomatologa „… uskoro ćete imati problema sa zubima…“ Uvidom u fakultetske rokove „…u šestom mjesecu čekaju Vas teški ispiti, ali ako se dobro pripremite, sigurno ćete ih položiti…“ Na osnovu policijskih kartona „…osoba s kojom se svakodnevno viđate bavi se nedozvoljenim aktivnostima i uskoro će završiti u zavoru…“ Onaj kome se takva proročanstva ostvare doći će i za godinu dana s još većim povjerenjem i povjeriti sve što ga se zapita, s tim da je Valdo dovoljno lukav da pita tako da pobudi ikakvu sumnjičavost. Zato mu i nije stalo da li mu netko plati ili ne kad ionako prima plaću, a ako mu netko pored toga ponešto daruje nema ništa protiv. Njegovi poslodavci gledaju na to kao gazda kafića koji dozvoljava da konobari primaju napojnice, porezni organi ga ne progone. Valdo je po ondašnjim mjerilima bio vrlo dobro stojeći čovjek. Naravno, nemam dokaza za svoje objašnjenje, osim oslonca na zdrav razum. Zanima me da li u nekom policijskom priručniku za prikupljanje podataka postoji poglavlje „Korištenje vidovnjaka i iskorištavanje predrasuda“. Ako će se netko zanimati, uvjeren sam da će se jednoga dana - kada se s njegovog dosieja skine oznaka službene tajne - moći saznati da mu je kodno ime bilo Sova, Tuljan, Svrdlo ili tako nekako, ali u isto vrijeme će postojati drugi slični koji će biti aktivni i o kojima se neće moći saznati ništa.

- 00:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

 11.01.2011., utorak

događaji bez objašnjenja

Ima nešto čudno što mi nikako ne ide u glavu, kad god se toga sjetim nikako se ne mogu prestati čuditi. Kad sam imao šesnaest i sedamnaest godina imao sma dobro i drago društvo s kojim sam se često viđao. Bile su tu Vlasta Flego i Lidija Veseli, koje su stanovale kuću do kuće u Barutanskom jarku, Iskra Devčić koja je stanovala na Šalati, te Mladen Grbić i Dean Rosenzweig koji su stanovali na uglu Gajeve i Bogovićeve i ja sa stanom na kraju Črnomerca. Viđali smo se gotovo svakodnevno. Vlastini roditelji nisu imali ništa protiv da zasjednemo kod njih, i još su nas uvijek srdačno pogostili, pa smo se kod nje nalazili barem jednom sedmično, a često i dva do tri puta tokom tjedna. Obično smo se rastajali kad već ni zadnji noćni tramvaju nisu vozili, a kako nismo imali ni bicikla, a kamoli da bi netko imao auto, preostajalo nam je samo vratiti se kućama pješice, često po kiši, snijegu ili vraškoj hladnoći. Vlasta i Lidija su ostajale kod kuće, Iskru smo sva trojica otpratili do Langova trga, gdje je ona skretala i sama se uspinjala uzbrdo, Mladen i Dean me napuštali na Trgu Republike, te je meni preostajalo samome otklipsati na Črnomerac. Nikada nisam mjerio ni gledao na karti, ali mora da je riječ o udaljenosti od desetak kilometara za koju je sigurno trebalo više od sat vremena da bi se prevalila, od Barutanskog jarka do Črnomerca, ali to mi tada nije bio nikakav problem. Dapače, čudno mi je, iako se tih druženja dobro sjećam, da smo se nakon svakoga trebali vratiti kući pješke, ali to znam samo kao podatak koji kao da sam pročitao u nekoj povijesnoj knjizi, a ne mogu se prisjetiti ni jedne minute tih putešestvija, kao da se meni nikada nisu dogodile. Putem smo jednako zažareno nastavljali pričati o onome što nas je tada okupiralo, pa nismo ni obraćali pozornost na vrijeme i kuda prolazimo, a kada sam ostajao sam mora da sam upadao u vlastite maštarije uz koje mi je ostatak puta prohujao u trenu. Da danas moram samo jednom preći pješke od Maksimira do Črnomerca bio bi to takav divovski poduhvat da bih ga se zasigurno dobro sjećao do kraja života. Jedno od tih ljeta proveo sam s naprtnjačom i vrećom za spavanje na leđima duž jadranske obale i družio se otprilike pet-šest dana s jednom Njemicom, Peggy Schmalenbach. U jesen nakon toga Vlasta Flego je otišla u posjet nekim rođacima u Düsseldorf. Jedne večeri su je mladi rođaci izveli u neki diskoklub. Bila je povelika gužva, pa su zasjeli za stol s nepoznatim ljudima. Jedna od Njemcima iz tog društva oko stola je zamijetila da Vlasta govori nepoznatim jezikom, pa ju je zapitala odakle je. Vlasta reče da je iz Zagreba. Na to Njemica zapita, kad je Vlasta već iz Zagreba, da li pozna Babla Bablića? Kako da ne, rrče Vlasta, Bablić mi dolazi barem dva puta tjedno u kuću i sve pojede! Pazi ovamo! Jedina Njemica u cijeloj Njemačkoj koja me je poznavala i jednina naša cura koja se našla u Njemačkoj, a da me je poznavala, našle su se sasvim slučajno za istim stolom u prekrcanom diskoklubu, kao da ih je neka nepoznata sila navodila jednu na drugu! Zar to nije čudno? Sličnu priču ispričala mi je i supruga. Nakon što su maturirali, jedna njezina prijateljica otišla je u Kanadu, a druga u S.A.D. Nisu bile u vezi niti znale jedna za drugu da su se našle na istom kontinentu. Jednoga dana su ovu iz Kanade prijatelji poveli na put od stotinjak kilometara u neko popularno kupalište na granici s S.A.D.-om, a istoga dana su onu iz S.A.D.-a prijatelji poveli su isto kupalište stotinjak kilometara sjevenije na granici s Kanadom. I tu se njih dvije sasvim slučajno, mjesec dan nakon što su provele četiri godine u istim klupama, nađu na bazenu na kanadsko-američkoj granici. Pokušajte izračunati koliko je vjerojatnost da se tako nešto dogodi, a ipak se dogodilo. Sličnu priču ima i Nikola Babić-Praljak, ali sam zaboravio pojedinosti. Uglavnom, nađe se on nekim poslom u Švicarskoj, pa svrne u neki dućan, a unutra se vrzma neki tip koji mu izgleda vraški poznat jer sliči na njegovog bratića koji inače živi u Belgiji i nisu se vidjeli ni čuli barem desetak godina. Istovremeno se taj bratić iz Belgije nađe nekim neočekivanim spletom okolnosti u nekom dućanu u Švicarskoj i naleti na tipa koji mu izgleda jako poznat, podsjeća ga na nekoga, ali se prvo ne može sjetiti koga, a kasnije misli da je nemoguće da to bude onaj na kojega naliči. Nakon što su desetak minuta razgovarali, obojica ne vjerujući da je moguće ono što im se upravo događalo, ipak dođu do toga do su oni bratići, samo što su u međuvremenu od posljednjeg susreta malo poodrasli. Uostalom, gotovo svatko zna neku sličnu priču u kojoj je ili sam sudjelovao ili joj bio neposredni sjedok. I sad pokušajte protumačiti bilo koji od navedenih događaja. Tumačenja mogu biti fantastična, ali je pravo tumačenje još fantastičnije – naprosto nema objašnjenja. Nasuprot onome što mora imati objašnjenje i sigurno ga ima, ali su nam ta rješenja nepoznata ili za sada nedohvatljiva, postoje i oni slični fenomeni i događaji koji su bitno drugačiji. Neke se stvari dogode naprosto tako, bez razloga. Pokušavamo li naći razloge ondje gdje ih nema, sistem ondje gdje ne postoji, objašnjenje ondje gdje se nema što objasniti, možemo se samo sluditi, iskonstruirati fantastična tumačenja od djelovanja viših sila do teorija zavjere, pa ćemo umjesto da budemo pametniji bivati samo bedastiji, a to nikome nije ni potrebno ni korisno.

- 11:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

 07.03.2010., nedjelja

bjesomučno čitam francuski

Imam prijateljicu rođenu istog dana kad i ja, pa smo nekoliko puta zajedno slavili rođendan. Jednom od tih prilika dogodilo mi se nešto što sam protumačio na svoj način, ali mi zapravo ni do danas nije jasno. Tog je dana bilo mnogo posla, i to sve jedno gore od drugoga. Bio sam u uredu od osam ujutro do osam navečer, pri čemu nisam uspio ni pošteno kavu popiti, jedva sam stigao do vecea popišati se, a kamoli da je bilo prilike išta pojesti. Stigao sam navečer do prijateljice sav slomljen i izmožden i gladan kao vuk. Ondje se okupilo desetak zajedničkih prijatelja. Čestitali su mi i uručili poklone. Odmah se našla i neka boca s whiskeyem, natočili su mi da nazdravim. Rekoh - što da ne? Rođendan mi je, a netko će me nakon proslave odvesti kući. Dok su ženske postavljale stol trgnuo sam dvije čašice, a kako inače gotovo uopće ne pijem, drmnulo me. Čekajući večeru, sjeo sam u ugao sobe i počeo pregledavati poklone. Kravata, olovka, neka LP-ploča s muzikom, kutija prezervativa s roščićima i okusom tropskog voća… i odjednom - jedna knjiga. Bila je na francuskom i govorila upravo o onome što me je u to vrijeme okupiralo - o povijesti biblioteka. Izvadio sam je iz omota, rastvorio i počeo listati. Bila je bogato ilustrirana, pa sam počeo čitati objašnjenja pod slikama. Usput sam čitao i naslove poglavlja, ponegdje pročitao poneki odlomak, a onda naišao na poglavlje koje je govorilo upravo o problemu koji je tih dana izgledao nerješiv. Polako ispijajući treću čašu počeo sam čitati i pročitao otprilike dvije stanice. U međuvremenu je jelo izneseno, a svi osim mene sjeli oko stola. Pozvali su me da se pridružim, ali naišao sam na nešto vraški zanimljivo i usprkos gladi nisam se mogao odvojiti od rastvorenih stranica. Čitao sam tečno, doduše onako kako se često čitaju tekstovi na stranim jeziku: svaku desetu ili dvadesetu riječ ne znaš, ali je shvatiš po smislu ostalih ili otprilike. - Daj, ostavi se knjige! Ponijet ćeš je doma, imat ćeš dovoljno vremena da je proučiš! - Hajde, dođi, samo tebe čekamo! - Požuri, ohladit će se! Ja sam samo mrmljao "Sad ću, evo!", ali se nisam mogao odvojiti od knjige. - Ne možemo početi bez slavljenika! - ostali su postali nestrpljivi. Lupkali su vilicama i noževima i vabili me na sve mile načine. - Neće ti knjiga nigdje pobjeći! - Dođi ili ćemo ti uzeti knjigu i nećeš je nikada više dobiti! Jao opčinjen sam gutao retke, sve dok jedan prijatelj nije dobacio: - Daj, ne glumataj! Što se praviš važan? Pa ti uopće ne znaš francuski! Ova rečenica "Pa ti uopće ne znaš francuski!" probila se kroz sve i zasvrdlala mi se u svijest. Prenuo sam se - zaista, ja uopće ne znam francuski! Čovjek je u pravu! Kako mi je to sijevnulo, tako se tekst premetnuo kao kad se na ekranu promijeni font i postao popuno nerazumljiv. Buljio sam u stranicu koju sam upravo pročitao i nisam razumijevao ni jednu jedninu riječ. Zgranuto sam ustao, prišao stolu, pružio knjigu jednom od prijatelja kojemu je francuski drugi materinji jezik i zatražio: - Molim te, prevedi mi odmah što piše na ove dvije stranice, rečenicu po rečenicu! Prijatelj je vidio po mom izrazu lica i tonu glasa da je vrag odnio šalu, pa je počeo prevoditi dok su se svi ostali prihvatili jela. Sve što je rekao bilo je upravo ono što sam maloprije pročitao. Kad je završio, rekoh: - Nećete vjerovati što mi se maloprije dogodilo! Naravno da nisu povjerovali: - Ne fuliraj! Naravno da znaš što piše na te dvije stranice kad ti je čovjek upravo preveo! NJih nisam mogao uvjeriti, ali ni sebe razuvjeriti. Ta upravo sam pročitao dvije stranice na jeziku kojeg ne poznam! Kako je to moguće? Čuo sam priče o ljudima koji su nenadano progovorili strane jezike, o djeci koja su govorila nešto čudno, pa se otkrilo da je to neki davno izumrli jezik kojega nitko u njihovoj okolini ni slučajno ne zna, ali nijedna od tih priča nije dokumentirana na način da bi se moglo u nju pouzdati. Ne vjerujem ni u seljenje duša ni ikakav sličan čiribu-čiriba koji se uz takve priče vežu. Više se ne sjećam što se dalje te večeri događalo, osim onoga što sam razmišljao pokušavajući si sve protumačiti. Premda nikada nisam učio francuski niti ga ikada pokušao govoriti, ipak sam cijeloga života bombardiran tim jezikom. Pored nekih izraza i izreka koje svi znaju ("vule-vu-kuše-avek-mua?", "ž-tem" itd.) odslušao sam nebrojene popularne šlagere, odgledao mnoštvo filmova u kojima sam slušao glumce što govore dok sam čitao titlove s prijevodom, pregledao mnoštvo-strip albuma u kojima su slike objašnjavale ono što piše u oblačićima. Mora da se mnogo toga nataložilo negdje u podsvijesti, ali uvjeren da ne znam francuski nikada to nisam ni pokušao aktivirati. S druge strane, došao sam iscijeđen, krepan, gladan, popio oštro piće koje je na prazan želudac djelovalo još jače, brana svijesti koja me uvjerava da pojma nemam o francuskom nije se podigla Uz to sam naišao na sadržaj koji me jako privlačio, bio sam visoko motiviran da pročitam ono što sam imao u rukama, želja da to razumijem bila je toliko jaka da sam se bez razmišljanja i oklijevanja upustio u dešifriranje teksta. Vjerojatno sam na isti način mogao početi čitati i talijanski ili španjolski, ali nikako svahili ili kineski. Ukoliko je moje tumačenje točno, onoga što ne znamo da znamo mora da je nepregledna količina. Nikada mi se nešto slično na taj način nije ponovilo, ali pametnome je i jednom dovoljno da zapamti.

- 18:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

 06.10.2008., ponedjeljak

ljetno čudo za Zimu

Petrica je sjedio u sjeni ispred Kazališne kavane i uživao u pogledu na trg ispred Kazališta. Dnevna jara je popustila, a s obronaka Zagrebačke gore obrušavao se povjetarac koji je razgonio posljednje ostatke sparine. Spokojstvo mu naruši velika Jasna koja egzaltirano iskoči iza ugla iz Masarikove: - Tu si! Upravo sam tebe htjela vidjeti! Prijepodne sam se vratila iz Indije! - Petrici se odmah smuči pri pomisli kakva vrućina mora da je tek ondje, u Indiji. - Bila sam kod Sai Babe! - Petrica se trgne i zgrči kao da ga je ošinula snopom kopriva. - Znam da ti ne vjeruješ u tu duhovnost, ali mislila sam na tebe i svakako sam ti htjela nešto donijeti. Evo! - Ona pljusne nekakav zamotuljak na stol. - Pijesak! Sai Babin pijesak! Za tebe! Pola sata kasnije Petrica je sjedio ponovo sam i s gnušanjem gledao zamotuljak na sredini stola kojega mu je bilo gadljivo dotaknuti. Što da uradi s tom budalaštinom? Najradije bi da ga nije ni vidio, ali ovako, ne može ga tek tako baciti. Ipak ga je žena nosila preko pola svijeta upravo za njega, želeći mu po svom sudu sve najbolje, nadajući se da će ga čudesni pijesak možda prosvijetliti ili tako što. Pa to je ipak dirljivo. No da stavi zamotuljak u džep i ponese ga kući osjećao bi se kao zadnja budala samo odlažući problem kako se riješiti poklona. Povjerio je dilemu Ripu koji je prolazio, pa na kratko sjeo uz njegov stol. - Vidio sam na sajtu Indian skeptik klipić kako Sai Baba izvlači taj pijesak iz rukava. Zabranjuje snimanje, ali netko ga je ipak uspio poskrivečki snimiti. U klipiću je i dio usporenog ponavljanja. Lijepo se vidi kako izvlači pijesak iz rukava kao mađioničar na seoskom vašaru. Pokazali su taj film i nekim njegovim sljedbenicima i što misliš kako su oni reagirali? Iako je sve bjelodano da ne može biti očitije, oni tvrde da je posrijedi montaža. Dakle, ako ne vjeruješ Sai Babi, sve ti je jasno, ali ako vjeruješ da je moguće da neki bradonja u plahti materijalizira pijesak iz ničega, onda ne vjeruješ onome što vidiš. Oni vjeruje jer vide da stvara pijesak iz ničega, ali ne vjeruju ako vide da ih vuče za nos, a ni ne pada im na pamet - zašto "materijalizira" upravo pijesak? Ako može pijesak, mogao bi i bilo što drugo. Što odmah ne materijalizira dijamante, pa bi riješio mnoštvo svjetskih problema? Zašto ne materijalizira barem zrna kukuruza, pa bi nahranio barem gladne u svom selu? Očigledno, pijesak je jedino čega u stvarnosti ima za bacanje. - Dobro, dobro… - mrmljao je Petrica. - Ali sve to ne rješava moj problem… - Znam! - uzvikne Rip. - Trebao bih kasnije svratiti do Vesne, one iz Školske knjige. Ona je udarena Indijom. Ima sve Šive i Rame izvješene po stanu. Odnijeti ću njoj. Ona će se sigurno obradovati. - Odlično! - usaglasi se Petrica i znakovima pokaže Ripu da ukloni zamotuljak s vidika. Tako ga se riješio, a da ga nije ni dotaknuo. Vesna je zaista cijenila poklon, ali se nije naročito obradovala jer je već imala svoj Sai Babin pijesak u staklenci na posebnom mjestu među fotografijama raznih gurua i istočnjačkih božanstava na malom oltaru u uglu sobe. Što će joj dva pijeska kada je već jedan tako moćan da je više nego dovoljan? Oko ponoći Zima se vratio u svoju jazbinu u Brozovoj. Dan je bio tako smušen i iscrpljujući i djelovao nedovršeno, a bilo je izgledno da se više ništa nema dogoditi, da se osjećao kao lav zatjeran u tijesni kavez. Već ujutro, kada je pogledao sanjaricu, što je bilo prvo što je radio svako jutro, pa i kasnije kada je konzultirao horoskop, vidio je da će dan biti nedefiniran. Da barem ima Sai Babin pijesak! To bi možda uravnotežilo zbivanja i dalo smisao. Iznenada je na prozor zakucao kasni gost. To je bila Vesna koja je donijela stranice s probnim otiscima. Evo, donijela sam ti i poseban poklon, znam da ćeš ti to znati cijeniti… Sai Babin pijesak! Odakle ti? Zima nije mogao vjerovati. Upravo to je cijeli dan želio! I onda - na kraju dana - pijesak je našao put do njega! Čudo! Sai Baba je znao zašto je dao pijesak velikoj Jasni, znao je da će ga ona dati Petrici, a taj bezbožnik će ga nužno proslijediti dalje, nije slučajno naišao upravo Rip koji je išao Vesni, a Vesna je znala kome je pijesak najpotrebniji. Nije slučajno Zima cijeli dan bio kao na iglama, točno od kada je pijesak stigao u Zagreb! Sai Baba je stvarno svemoguć: on je stvorio taj pijesak upravo za Zimu, iako ga uopće ne pozna, znajući koliko će ga usrećiti. Pijesak je pohranjen na posebno mjesto usred sveg drugog smeća i Zima je te večeri blaženo zaspao.

- 18:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

 21.06.2008., subota

iznenadna zagonetka

Uvalio sam se u kadu punu tople vode, a kroz prozor se vidio snijeg na granama i mislio sam - k vragu! Zašto moram van?! Najradije bih zauvijek ostao u toj toploj vodi, u kadi, kao još nerođeno dijete u plodnoj vodi maternice. Vrijeme mi je bilo ograničeno, trebao sam uskoro stići na drugi kraj grada, a ja sam odlagao izlazak iz tog preugodnog zaklona: još malo, još malo, još malo, evo, sad ću… Konačno sam morao iskočiti iz vode. Uz kadu sam pripremio čistu odjeću. Neću valjda zakasniti! Čarape su, po kućnom običaju, bile utaknute jedna u drugu i smotane u loptu. Razdvojio sam ih. Jedna i lijevoj ruci, druga u desnoj. Jednu sam odložio, a drugu navukao. Pri tome sam razmišljao: koji put je najbolje odabrati. Ako krenem preko Zvijezde, to je dulji put, no ako idem preko Britanca mogao bih upasti u gužvu… Posegnuo sam za drugom čarapom, ali nje nije bilo. Nestala! Namah sam zaboravio sve ostalo. Kamo je nestala? Kako može - samo tako - nestati? Nitko nije ulazio u kupaonicu, pa da mi je ukrao, ni pas, ni mačka… U kupaonici na podu nemamo ništa, nikakvog tepiha, samo pločice, pa da se negdje zavukla… Sve uokolo mene je maksimalno pregledno i nigdje je nema! Čak je i vešmašina, poznata po tome da u njoj uvijek nestane barem jedna čarapa svaki puta kada se stavi više njih da se operu, bila zatvorena. Sjedim na zatvorenoj wc-školjci; nije mogla upasti ni u nju. Kako da mi se tako nešto dogodi upravo kada se najviše žurim? Život je ionako prepun problema i misterija, ali ja nisam takav da ću ustuknuti ni pred jednim ni pred drugim. Dakle, mogu otići u sobu po novi par čarapa, ali neću! Pronaći ću ja nju! Odagnao sam iz glave sve ostalo i usredotočio se samo na jedno: gdje je čarapa? Kako je mogla nestati? Da nije negdje teleportirana? Gadno! Što bi na mom mjestu poduzeo Sherlok Holmes? Što bi napravili Dylen Dog ili Marti Misterija, detektivi nemogućeg? Imam poznatog koji je prijatelj Krešimira Mišaka, možda bih mogao doći do njegovog broja mobitela da ga pozovem u pomoć… Moram priznati da sam se na trenutak zblesirao. No onda sam sakupio sve mentalne snage i usredotočio se, prizvao u svijest čarapu kada sam je posljednji puta vidio, zamislio je tolikom snagom da sam je mogao gotovo opipati i krenuo njenim tragom poput razjarenog krvosljednika. Trebalo mi je minutu i pol da mi sijevne. Pa naravno! Nerješive zagonetke su uvijek jednostavne kada se nađe objašnjenje. Navukao sam čarapu na lijevu nogu, a zatim - u trenutku rasijanosti - dohvatio i drugu i navukao je preko nje. Dakle, na lijevoj nozi sam imao dvije čarape, jednu preko druge, pa se ona donja nije vidjela. Naravno da sam zakasnio na dogovoreni sastanak. Nisam ni pokušao objasniti ljudima što me je zadržalo. Ne vjerujem da bi me razumjeli.

- 01:51 - Komentari (1) - Isprintaj - #

 06.11.2007., utorak

objašnjenje neobjašnjivog

Kupaonica je bila mala, pa je gazda, da smjesti mašinu za pranje rublja, izvadio umivaonik. Zbog toga smo se umivali, prali ruke i zube nad kadom. Živio sam u stanu s tom kupaonicom više od tri mjeseca, zajedno sa Svinjom. Jednoga dana mi se prisralo. Otišao sam do kupaonice, u kojoj je bio i wc, ali su vrata bila zaključana. Unutra se Svinja ubacio u kadu. Daj, otvori, samo na čas, pozvao sam. No njemu se nije izlazilo iz tople vode, premda je trebao samo zakoračiti jednom nogom na pod i ispružiti ruku da otključa vrata. Pa da mi sve zasmrdiš! - derao se iznutra. Nije mi preostalo ništa drugo nego pričekati pola sata da izađe. Jedva sam dočekao da se kupaonica oslobodi, a u međuvremenu su mi hemeroidi pomahnitali. Kad sam obavio što sam trebao, htio sam oprati stražnjicu, međutim nije dolazilo o obzir da uđem u kadu. Odvod se ponovo začepio i više od pola vode je ostalo bez ikakve namjere da isteče. Površina je bila pokrivena zagađenom pjenom, a kroz mjestimične otvore na pjeni vidjela se neprozirna zmazana voda. Vidjelo se da se Svinja pacao nakon što se nije okupao barem mjesec dana. Da bih ipak tušem oprao stražnjicu opkoračio sam kadu, sjeo na njezinu vanjsku stranu, a na unutarnju se oslonio nogom. Jednom rukom sam prihvatio prskalicu tuša na savitljivoj cijevi, a drugom posegnuo za sapunom. Sapun je bio mokar i klizav i - pljaf! - iskliznuo mi iz ruke i pao u vodu. Nisam vidio gdje je pao i zgrozio se da ću sada morati prepipati cijelu kadu kako bih ga našao, pri čemu mi je pomisao da ću morati uroniti ruku u tu bolesno prljavu vodu bila krajnje odbojna. Bez oklijevanja sam uronio ruku i spustio je pravo na sapun. Laknulo mi je što ne trebam duže tražiti, ali sapun je bio sklizaviji nego što sam mislio i tek što sam ga podigao iz vode, ponovo je izmigoljio i pljusnuo u nju. Ponovo nisam vidio gdje je pao, a i da jesam ne bi mnogo pomoglo jer je mogao otklizati bilo gdje po dnu kade. Po drugi put sam uronio ruku do lakta spremajući se tražiti, ali sapun mi se našao točno pod dlanom. Izvadio sam ga, isprao pod mlazem iz tuša i počeo sapunati čmar i predio oko njega kada mi je i po treći put iskliznuo iz ruke i bučnuo u vodu. Naljutio sam se sam na sebe zbog svoje nespretnosti, tim više što pojma nisam imao gdje je frcnuo. Zaronio sam ruku da ga potražim i gle! Ponovo sam ga iz prve obuhvatio svim prstima. Prao sam stražnjicu i razmišljao. Voda je toliko tamna i prekrivena pjenom da ne vidim dno, nema načina da ga vidim, a nisam ni gledao. Jedino što znam u koju polovinu kade je sapun upao. Ipak sam tri puta za redom spustio ruku točno na njega. Završivši pranje, bez mnogo razmišljanja odmaknuo sam se do zaglavlja kade, zažmirio i stisnuo sapun između dva prsta. Izletio je kao projektil i pljusnuo. Po zvuku nisam mogao odrediti gdje. Otvorio sam oči i pogledao zasvinjenu vodu. Sapun nisam vidio. Sagnuo sam se i nasumice uronio ruku i nekako se nimalo nisam iznenadio da sam precizno ulovio sapun. To je već bilo gotovo pa previše. Okrenuo sam se, otišao do suprotnog zida i kao što mladenke nakon svadbe hiću neudanim djevojkama svadbeni buket bacio sapun preko ramena u pravcu kade. Čuo sam da je pljasnuo po vodi, a kada sam se okrenuo prema kadi nisam imao ni najmanju predstavu gdje bi u njoj mogao biti. Sagnuo sam se, uronio ruku i ponovo ga nepogrešivo uhvatio bez ikakvog traženja. Sjeo sam na zahodsku školjku i razmislio. Držao sam sapun u ruci i razmišljao… Ono, znam ponešto o zakonima statistike, fizike, vjerojatnosti i zdravog razuma… Na hemeroide sam potpuno zaboravio. Jeste da kada nije more, ograničenog je opsega, ali onako kako sam ja nalazio sapun, kao da rodin kljun uroni u baru i precizno ulovi žabu, mogao sam svaki puta u dvjesto i pedeset navrata pokušati prije nego ga nađem, a ipak, svaki put sam ga locirao bez pogreške. Sapun i ruka su se pronalazili svaki puta kao da su dva magneta koji jedan drugoga privlači. Pri tome svijest, logičko razmišljanje, iskustvo, telepatsko naslućivanje ili bilo što slično nisu igrali nikakvu ulogu... Impulzivno sam zažmirio i bacio sapun tako da se odbio od zida prije nego je pao u vodu. Tup! Pljus! Ustao sam i pogledao neprozirnu vodurinu. Ni najmanje natruhe gdje bi bačeni predmet mogao biti. Dešnjak sam, pa sam ponovo krenuo s desnom, dosegnuo dno - i sapun je bio priklješten dlanom. Pomislio sam da nastavim da vidim koliko puta za redom to mogu ponoviti, ali sam zaželio prekinuti i odmoriti se, da se stvar smiri i slegne prije nego nastavim, pa da onda vidim. Ipak sam ga bacio još jedanput i iznova ga našao bez muke. Izišao sam iz kupaonice i dobacio Svinji: - Molim te, odštopaj odvod kade. Začepio se od tvojih dlakurina i prljavštine! Navečer, po dogovoru, Svinja je izišao prije nego je došla moja cura. Ona je stigla pravo s treninga i prvo se htjela otuširati. Otišla je u kupaonicu, a ja ostao ležati na kauču čekajući da izađe, pa da joj ispričam što mi se dogodilo. No iznutra se začuo njezin krik: - Aaaaaaaaaaa! Pomislio sam da Svinja nije odčepio odvod i da je sva ona ogavna voda ostala. Cura je izjurila iz kuponice gola i bijesna. - Mora da se ona svinja Svinja kupao! - Aha! - rekoh. - Kako znaš? Prljava kada? - Ne - rekla je ona. - Kada je čista. Ali prao se ne samo svojim sapunom, nego i mojim, a ni to mu nije bilo dovoljno pa je raspakirao cijelu kutiju sa sapunima koju sam donijela, u kojoj je bilo pedeset komada i prao se sa svima njima! Zatim ih je sve, onako vlažne, bacio u lavor i trebaš vidjeti kako sada izgledaju! Na to mi nije preostalo ništa drugo nego da se bacim na nju i gnjevno je roknem, onako znojnu i prljavu od treninga, dok je ona vriskala: - Što ti je?! Što te spopalo?! Zar si pomahnitao?! - ali sve u svemu bila je prijatno iznenađena.

- 13:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

 25.08.2007., subota

Odvezao sam suprugu i malog sina u Zaostrog, prespavao i drugi dan se vratio nazad. Javio sam ženi da sam sretno stigao, a ona se požalila da mali cijeli dan nije ništa htio jesti i da se ponaša pomalo učmalo. Trećeg dana ujutro je javila da mali ništa ne jede, da je očito bolestan, te da će ga odvesti najbližem doktoru. Taj je rekao da djetetu izmjerio temperaturu, vidio da je normalna, te zaključio da malome nije ništa, da se kod male djece ne treba uzbuđivati ako na dan-dva izgube tek, naročito po vrućini kakva je vladala. Navečer smo ponovo razgovarali telefonom. Supruga je bila već van sebe jer sinac nije jeo gotovo ništa već dva dana i samo je ležao ni ne mičući se. Četvrtog dana je neka susjeda odvela ženu i maloga do drugog doktora. Taj je rekao da je posrijedi nešto strašno, da je situacija kritična, napao je što već ranije nije nešto poduzela. On nije tome dorastao i trebale bi hitno do specijalista u Makarskoj. Na to su se obje izbezumile i odjurile u Makarsku. Specijalista je bio mišljrnja da je to nešto tako komplicirano da mora dobiti mišljenje i drugog specijalista druge struke. Obojica su se suglasila da mali mora hitno na operaciju, ali takvu operaciju nije moguće izvesti u Makarskoj, nego možda u Splitu. Onako kako su ujutro izašle iz kuće, obje žene s djetetom koje je na očigled kopnilo, produžile su do Splita. Ondje su maloga podvrgli složenim pretragama i energično odbacili mogućnost operacije. Po njima je bila riječ o nevjerojatno rijetkom i egzotičnom neslaganju gena roditelja koje rezultira neizbježnom smrću prije nego dijete doraste za vrtić. U međuvremenu sam ja, čuvši da sin treba na hitnu operaciju, preko prijatelja u Splitu, a oni preko teških veza, usred turističke sezone uspio nabaviti dvije karte za prvi avion koji je letio tek ujutro. Čekali su polijetanje u aerodromskoj čekaonici, a ja ih dočekao u Zagrebu. Sinko je bio onemoćao, opušten u mojim rukama kao marioneta kojoj su se potrgali konci, više bez svijesti nego pri sebi. Izravno sa aerodroma otišli smo u Dom zdravlja u Runjaninovu ulicu, gdje spadamo doktorici Štajduhar da dobijemo uputnice za potrebne pretrage, specijaliste i hitnu intervenciju. Ona je hladnokrvno saslušala cijelu priču, (nije je naročito impresionirala,) bez uzbuđenja pregledala dijete, i to samo malko, po mom laičkom sudu - površno, oslušnula prsa, zavirila u grlo i smireno rekla: - Dajte mu čaj od žalfije da grglja. Ni ne zna koliko je blizu bila da je pridavim! Dijete mi već danima umire, jedni specijalisti misle da mora na hitnu operaciju, drugi da mu nema spasa, a ona nudi čaj od žalifije! S mukom sam se suzdržavao i munjevito kalkulirao: ako je pridavim samo ću zakomplicirati stvar, nemam sad vremena za gubljenje. Uvijek se stignem vratiti i pridaviti je, za to nikada neće biti kasno. Idemo hitno kući, pa nazvati sve prijatelje doktore, povući sve moguće veze, pregledati maloga privatno što košta da košta, pa se onda eventualno vratiti po potrebne uputnice kada ću točno znati koje mi trebaju… Putem smo prolazili pored apoteke. Kad smo već prolazili, svrnemo i uzmemo čaj od žalfije, ne može škoditi. Kako smo uletjeli u kuću zasjednem na telefon i počnem zvati sve prijatelje doktore od reda. Ni jedan u Zagrebu, svi se razbježali po moru… U međuvremenu je supruga skuhala čaj od žalfije i natjerala maloga da ga pije i grglja. I na to - čudo! Kako je popio šalicu čaja tako mu se bolni grč na licu opustio i ublažio. Halapljivo je popio još jednu šalicu. I dalje je bio polusvijestan, no supruga ga je natjerala da grglja ohlađeni čaj i za pola sata je izgledao iznuren, oslabio, ali sasvim u redu. Odjednom mu se vratio tek. Zatražio je jesti i najeo se kao nikada do tada, a zatim utonuo u zdrav, okrjepljujući san. Supruga i ja smo se s olakšanjem nadnijeli nad našeg anđela i snebivali se prisjećajući se kako smo još prije kratkog vremena bili zabrinuti i nervozni. Tada me nazvao jedan od prijatelja doktora kojima sam ostavio poruke da mi se jave. Ispričao sam mu što se dogodilo i počeo se smijati. Pa naravno, rekao je, dijete je imalo upaljeno grlo, pa mu je bilo neugodno gutati, i jesti i piti, a po vrućini je brzo dehidriralo i gubilo snagu. Sva sreća da je supruga ipak uspijevala uliti neku tekućinu u njega, inače bi uskoro zaista postalo ozbiljno. A čaj od žalfije je zaista djelotvoran. I sad sjedim i mislim. Recimo da sam umjesto Štajduharice naletio na neku babu u crnom s papigom na ramenu i mačkom do nogu, da mi je dala vrećicu neke trave i rekla neka od nje skuham čaj, a taj čaj čudotvorno izliječio mog maloga kojemu su razni medicinski specijalisti prije toga nadjenuli gomilu čudovišnih dijagnoza, tko bi me nakon toga uvjerio da kompletna medicina nije promašaj, a spas treba tražiti u "alternativi"? Recimo da je iskusna baba u crnom prepoznala simptome čestog i relativno bezazlenog, ali naizgled zabrinjavajućeg oboljenja kod djece za koje je znala kako se liječi, pa počela nad uzglavljem malog bolesnika mrmljati magijske riječi, prosipati pepeo, mahati šišmiševim krilom i digla ga od mrtvih? Koliko je ljudi na taj način nasjelo? Koliki su nakon toga, iskreno uvjereni, s najboljom namjerom širili priče o svojim iskustvima? Koliki su povjerovali ljudima kojima i inače vjeruju, znaju da ih nemaju interesa prevariti i žele im sve najbolje? Imate malo dijete kod kuće, upalilo vam se grlo? Savjetujem da u kućnoj apoteci uvijek imate čaja od žalfije.

- 17:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

 17.08.2006., četvrtak

JABUKA… Bio sam u vikendici na moru sa svojom tadašnjom najvoljenijom. Ustao sam prije nje, popio iz hladnjaka čašu soka i sjeo pročitati novine. Nakon otprilike pola sata iznenada me je obuzela vrtoglavica i slabost, a javila se i bol u želucu, svrdlala je sve više i učas se pretvorila u grčeve. Jedva sam se odvukao do vecea, gdje je iz mene potekao neviđen proljev, a istovremeno je pokuljalo i na usta i ispovraćao sam sve ispred sebe. Bolovi su se raširili po cijelom tijelu. Imao sam osjećaj da mi po žilama teče živa vatra, zglobovi se raspadaju, a svi mišići plamte. Izvukao sam se iz vecea i krenuo prema još usnuloj dragoj, ali sam na pola puta pao i izgubio svijest. U vikendici je vladala udarna ljetna vrućina. Dolazio sam sebi na mahove, te primijetio da me je djevojka nekako odvukla i premjestila na krevet. Svijest mi je bila svedena na rudimente, znao sam da neprekidno povraćam, uvijam se od grčeva i sveprožimajućeg bola. Iz velike daljine stizalo je njezino pitanje: "Da pozovem Hitnu pomoć?" Posljednjim atomima snage odgovarao sam "Ne". Otrovao sam se hranom, iako ne znam što sam jeo. Mislio sam da tako izgleda umiranje, ali sam bio toliko slab i bolan da me to nije ni najmanje plašilo. Bilo je gadno, ali vjerovao sam da može biti samo bolje. Progurati ću, smiriti će se… Da nisam gubio svijest, ne znam kako bih izdržao. A bivalo je sve gore i gore, a ja sve slabiji i slabiji. Kada sam dolazio sebi tresla me groznica i grčevi, povraćao sam ponovo i ponovo iako već odavno nisam imao što povraćati. Usta i grlo su mi ispucali, uzeo bih gutljaj vode da utažim plamen u kojemu sam izgarao i odmah ga povraćao. Navečer je ona navalila: "Skuhati ću ti juhicu! Moraš nešto pojesti i popiti! Dehidrirati ćeš! Treba ti snage!" Pomisao da išta stavim u sebe bila je užasavajuća, ali je onaj bijedni ostatak razuma govorio da bi to zaista moglo biti korisno. Suglasio sam se i ona je otišla skuhati krepku pileću juhu. Vukla me je do stola u kuhinji, sručio sam se na stolicu i prihvatio žlicu. Bila je teška kao lopata. Usrkao sam pola gutljaja… Sručilo mi se u želudac kao vrelo olovo. Grčio sam se na stolici i tek kada su se bolovi malo primirili prihvatio se druge žlice govoreći si: "Moraš…" Trajalo je cijelu vječnost da sam srknuo tri ili četiri žlice juhe. Iznova sam se prihvatio žlice, sakupio svu snagu da je podignem i prisiljavao se da je primaknem ustima… I iznenada sam spazio jabuku. Jabuka je stajala s druge strane stola, na rubu prozora. Ugledao sam je kao da je gledam kroz tražilo fotoaparata s teleobjektivom. Ocrtavala se savršeno oštro, a sve oko nje bilo je nejasno i mutno. I iznenada sam znao sa nedvojbenom sigurnošću, kao da mi je rekao neki unutarnji glas, kao da je prozborila božanska mudrost - ako pojedem tu jabuku, ozdraviti ću! Drhtavo sam ispružio ruku prema njoj i pokušavao izgovoriti što hoću, ali nisam uspijevao. Napokon sam izustio: "… Jaaa… bu…ku…" Djevojka je insistirala: "Jedi juhu!" Bio sam odlučan. "Hoću jabuku!" Vidjevši da sam sumanuto navro, dodala mi ju je. Odrezao sam krišku, odgrizao komadić ne veći od zrna graška i počeo ga žvakati. Progutao sam ga i nije me ozlijedio. Trebalo mi je pet ili deset minuta da pojedem cijelu krišku koju bih inače smazao učas u dva zalogaja, no bilo mi je bolje. Pojeo sam drugu krišku, i opet mi je bilo osjetno bolje. Pojeo sam cijelu jabuku - i bio sam zdrav! Doduše, bio sam potpuno izmožden, bez iole snage, ali ništa me više nije boljelo, svijest se u potpunosti vratila, s očiju kao da je spala koprena. Bilo je to čudotvorno ozdravljenje. Legao sam u krevet i iscrpljeno, ali smireno utonuo u okrepljujući san. Drugo jutro skočio sam kao vrag iz kutije, onaj što iskoči na federu kada se podigne poklopac. Hej, ja nisam čovjek koji vjeruje u čudotvorna ozdravljenja i unutarnje glasove! Ipak, što misliti kada se to meni dogodilo? …I GENETSKO SJEĆANJE Sjedio sam i razmišljao. Ako mi se nešto dogodilo, ne mogu tvrditi samome sebi da se nije dogodilo. Ugledao sam jabuku kao otkrivenje, spoznaja me je prožela nepogrešivo precizno. Ne mogu to nijekati, mogu to jedino pokušati objasniti. Ako se nešto ne uklapa u moju sliku svijeta, ne mogu se praviti da toga nema. Mogu to jedino pokušati uklopiti. Onda sam se prisjetio svoga psa. Mnogo puta vidio sam ga kako kreće pasti travu kao ovca, i to ne brsti sve redom, nego nepogrešivo precizno bira koju će travku pojesti. Kasnije često povraća gvalje trave i bolje mu je. Nitko ga to nije učio. Učen se rodio. Sličnosti psa i čovjeka su, u odnosu na kamen, daleko veće nego razlike. Ako zna pas, zašto na isti način ne bi znao i čovjek? Prije stotinu tisuća godina prvi ljudi su otkrili da im pri želučanim tegobama jabuka, koju su ionako jeli, blagotvorno djeluje. Dapače, moguće su to otkrili već njihovi preci koji još nisu bili ljudi. I ako su takva bića znala da, kad im je loše, treba potražiti jabuku, nakon petnaest tisuća generacija saznanje se preselilo u genetsku memoriju, onu upisanu u svako novo biće već pri rođenju. Potrebne su samo okolnosti u kojima će se genetsko sjećanje probuditi. I narodne mudrosti to prenose: lijepa kao jabuka, rumena kao jabuka, zdrav kao jabuka! Nema naroda koji nema poslovicu kojom se ne zahvaljuje jabuci za zdravlje! Trenutno se ne mogu prisjetiti naše poslovice koja o tome govori, a i njemačku sam znao; prisjećam se samo američke izreke "One apple a day keeps sikness away". Po povratku u Zagreb potražio sam odgovore u knjigama i člancima. I zaista, malo što je nahvaljeno kao jabuka. Njena građa je celuloza koja se ne rastvara u probavi. U želucu djeluje kao spužva koja uvuče u sebe sve otrove, a zatim prođe kroz crijeva kao dimnjačarska četka kroz dimnjak povlačeći sa sobom sve štetno na što naiđe. Njezin sok djeluje blagotvorno na stjenke želuca, ulazi u krv i neutralizira toksine. Korisno u svakom slučaju, a nisam mogao ni pretpostaviti koliko brzo i učinkovito djeluje pri trovanju hranom. Da, onom soku iz hladnjaka, naknadno sam utvrdio, odavno je protekao krajnji rok upotrebe. Trovanje hranom je jedno od najneugodnijih iskustava koje možete imati u životu. Nikome to ne mogu poželjeti. No naučivši prepoznavati simptome, kasnije sam u nekoliko navrata naveo ljude da pojedu jabuku i svatko se čudio kako ga je na brzinu temeljito izliječila. Odonda nastojim da uvijek u kući imam barem jednu jabuku. Makar sagnjila, odmah je zamijenim svježom.

- 23:13 - Komentari (4) - Isprintaj - #

 30.03.2006., četvrtak

 17.02.2006., petak