< ožujak, 2014  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga 
Pamet je najbolje raspoređena stvar na svijetu - svatko misli da je ima dovoljno.

 Linkovi
Čovjek-vadičep sreće ženu-ribu

Pseće priče

Pisac prostih priča

 09.03.2014., nedjelja



U početku bijaše blog.

Sad je knjiga.




Knjigu možete nabaviti kod izdavača

Nećete požaliti.




- 09:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

 02.02.2011., srijeda

vidovitost i kako je steći

Prijateljica N. došla mi je jednoga dana vrlo uzbuđena. Javljeno joj je da je udovoljeno njenoj molbi i da će je primiti poznati vidovnjak Valdo. Nikada ranije nisam čuo za čovjeka. Zakazao joj je sastanak za tri sedmice.

Kroz te tri sedmice nekolicini ljudi sam spomenuo Valda - i gle čuda! Svi su znali za njega. Dapače, naletio sam i na nekolicinu ljudi koji su imali priliku da ih primi. Iako su bili razumne i uravnotežene osobe, svi su se kleli da je njegova sposobnost viđenja fascinantna, da govori nevjerojatno precizno i da su mu proročanstva prilično točna.

Spomenuo sam vidovnjaka i majci. Ona je rekla: „Kako da ne?! I ja sam išla njemu još prije tvog rođenja. Sve mi je pogodio!“



- Nastavak priče možete pročitati u knjizi "Pudli lete na jug".





- 00:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

 07.03.2010., nedjelja

bjesomučno čitam francuski



Imam prijateljicu rođenu istog dana kad i ja, pa smo nekoliko puta zajedno slavili rođendan. Jednom od tih prilika dogodilo mi se nešto što sam protumačio na svoj način, ali mi zapravo ni do danas nije jasno.

Tog je dana bilo mnogo posla, i to sve jedno gore od drugoga. Bio sam u uredu od osam ujutro do osam navečer, pri čemu nisam uspio ni pošteno kavu popiti, jedva sam stigao do vecea popišati se, a kamoli da je bilo prilike išta pojesti. Stigao sam navečer do prijateljice sav slomljen i izmožden i gladan kao vuk.


- Nastavak priče možete pročitati u knjizi "Pudli lete na jug".












- 18:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

 06.10.2008., ponedjeljak

ljetno čudo za Zimu

Image Hosted by ImageShack.usPetrica je sjedio u sjeni ispred Kazališne kavane i uživao u pogledu na trg ispred Kazališta. Dnevna jara je popustila, a s obronaka Zagrebačke gore obrušavao se povjetarac koji je razgonio posljednje ostatke sparine. Spokojstvo mu naruši velika Jasna koja egzaltirano iskoči iza ugla iz Masarikove:

- Nastavak priče možete pročitati u knjizi "Pudli lete na jug".



- 18:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

 06.11.2007., utorak

objašnjenje neobjašnjivog

Image Hosted by ImageShack.us
Kupaonica je bila mala, pa je gazda, da smjesti mašinu za pranje rublja, izvadio umivaonik. Zbog toga smo se umivali, prali ruke i zube nad kadom. Živio sam u stanu s tom kupaonicom više od tri mjeseca, zajedno sa Svinjom.

Jednoga dana mi se prisralo. Otišao sam do kupaonice, u kojoj je bio i wc, ali su vrata bila zaključana. Unutra se Svinja ubacio u kadu. Daj, otvori, samo na čas, pozvao sam. No njemu se nije izlazilo iz tople vode, premda je trebao samo zakoračiti jednom nogom na pod i ispružiti ruku da otključa vrata. Pa da mi sve zasmrdiš! - derao se iznutra. Nije mi preostalo ništa drugo nego pričekati pola sata da izađe.


- Nastavak priče možete pročitati u knjizi "Pudli lete na jug".





- 13:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

 25.08.2007., subota

Image Hosted by ImageShack.us
Odvezao sam suprugu i malog sina u Zaostrog, prespavao, i drugi dan se vratio nazad. Javio sam ženi da sam sretno stigao, a ona se požalila da mali cijeli dan nije ništa htio jesti i da se ponaša pomalo učmalo.


- Nastavak priče možete pročitati u knjizi "Pudli lete na jug".











- 17:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

 17.08.2006., četvrtak

JABUKA…

Bio sam u vikendici na moru sa svojom tadašnjom najvoljenijom. Ustao sam prije nje, popio iz hladnjaka čašu soka i sjeo pročitati novine.

Nakon otprilike pola sata iznenada me je obuzela vrtoglavica i slabost, a javila se i bol u želucu, svrdlala je sve više i učas se pretvorila u grčeve. Jedva sam se odvukao do vecea, gdje je iz mene potekao neviđen proljev, a istovremeno je pokuljalo i na usta i ispovraćao sam sve ispred sebe. Bolovi su se raširili po cijelom tijelu. Imao sam osjećaj da mi po žilama teče živa vatra, zglobovi se raspadaju, a svi mišići plamte. Izvukao sam se iz vecea i krenuo prema još usnuloj dragoj, ali sam na pola puta pao i izgubio svijest.

U vikendici je vladala udarna ljetna vrućina. Dolazio sam sebi na mahove, te primijetio da me je djevojka nekako odvukla i premjestila na krevet. Svijest mi je bila svedena na rudimente, znao sam da neprekidno povraćam, uvijam se od grčeva i sveprožimajućeg bola. Iz velike daljine stizalo je njezino pitanje: "Da pozovem Hitnu pomoć?"

Posljednjim atomima snage odgovarao sam "Ne". Otrovao sam se hranom, iako ne znam što sam jeo. Mislio sam da tako izgleda umiranje, ali sam bio toliko slab i bolan da me to nije ni najmanje plašilo. Bilo je gadno, ali vjerovao sam da može biti samo bolje. Progurati ću, smiriti će se… Da nisam gubio svijest, ne znam kako bih izdržao. A bivalo je sve gore i gore, a ja sve slabiji i slabiji. Kada sam dolazio sebi tresla me groznica i grčevi, povraćao sam ponovo i ponovo iako već odavno nisam imao što povraćati. Usta i grlo su mi ispucali, uzeo bih gutljaj vode da utažim plamen u kojemu sam izgarao i odmah ga povraćao.

Navečer je ona navalila: "Skuhati ću ti juhicu! Moraš nešto pojesti i popiti! Dehidrirati ćeš! Treba ti snage!"

Pomisao da išta stavim u sebe bila je užasavajuća, ali je onaj bijedni ostatak razuma govorio da bi to zaista moglo biti korisno. Suglasio sam se i ona je otišla skuhati krepku pileću juhu.

Vukla me je do stola u kuhinji, sručio sam se na stolicu i prihvatio žlicu. Bila je teška kao lopata. Usrkao sam pola gutljaja… Sručilo mi se u želudac kao vrelo olovo. Grčio sam se na stolici i tek kada su se bolovi malo primirili prihvatio se druge žlice govoreći si: "Moraš…"

Trajalo je cijelu vječnost da sam srknuo tri ili četiri žlice juhe. Iznova sam se prihvatio žlice, sakupio svu snagu da je podignem i prisiljavao se da je primaknem ustima… I iznenada sam spazio jabuku.

Jabuka je stajala s druge strane stola, na rubu prozora. Ugledao sam je kao da je gledam kroz tražilo fotoaparata s teleobjektivom. Ocrtavala se savršeno oštro, a sve oko nje bilo je nejasno i mutno. I iznenada sam znao sa nedvojbenom sigurnošću, kao da mi je rekao neki unutarnji glas, kao da je prozborila božanska mudrost - ako pojedem tu jabuku, ozdraviti ću!

Drhtavo sam ispružio ruku prema njoj i pokušavao izgovoriti što hoću, ali nisam uspijevao. Napokon sam izustio: "… Jaaa… bu…ku…"

Djevojka je insistirala: "Jedi juhu!"

Bio sam odlučan. "Hoću jabuku!"

Vidjevši da sam sumanuto navro, dodala mi ju je. Odrezao sam krišku, odgrizao komadić ne veći od zrna graška i počeo ga žvakati. Progutao sam ga i nije me ozlijedio. Trebalo mi je pet ili deset minuta da pojedem cijelu krišku koju bih inače smazao učas u dva zalogaja, no bilo mi je bolje. Pojeo sam drugu krišku, i opet mi je bilo osjetno bolje. Pojeo sam cijelu jabuku - i bio sam zdrav!

Doduše, bio sam potpuno izmožden, bez iole snage, ali ništa me više nije boljelo, svijest se u potpunosti vratila, s očiju kao da je spala koprena. Bilo je to čudotvorno ozdravljenje. Legao sam u krevet i iscrpljeno, ali smireno utonuo u okrepljujući san.

Drugo jutro skočio sam kao vrag iz kutije, onaj što iskoči na federu kada se podigne poklopac. Hej, ja nisam čovjek koji vjeruje u čudotvorna ozdravljenja i unutarnje glasove! Ipak, što misliti kada se to meni dogodilo?


Image Hosted by ImageShack.us

…I GENETSKO SJEĆANJE

- Nastavak priče možete pročitati u knjizi "Pudli lete na jug".





- 23:13 - Komentari (4) - Isprintaj - #

 16.02.2006., četvrtak

Image Hosted by ImageShack.us

Bilo je to pogrešno mjesto za grob. Mjesto kao mjesto bilo je dobro odabrano, u samom središtu vrta, između dva drveta, mjesto na kojem se dvadeset narednih godina ništa neće saditi ni graditi, lijepo mjesto, izvan uobičajenih putova po okućnici, mirni kutak da se onaj koji poželi može zaustaviti nad humkom i prepustiti uspomenama.

Ono što smo previdjeli, birajući dolje, jeste da se odozgo, s prvog kata, sa svakog prozora prostorija u kojima smo provodili glavninu dana - kuhinje, dnevne sobe, kupaonice - gleda upravo na svježe zatrpanu zemlju rake koja je na zelenom pokrovu trave izgledala kao otvorena bolna rana. Uočili smo to čim smo pokopali psa, ali tada je već bilo kasno.



Pas je već bio jako star i bolestan, a kada je pao u komu konzultirao sam se sa četiri ljudska doktora i dva veterinara i nakon dva dana nespavanja prespavao sam i donio odluku. Pozvao sam veterinara. Baka, majka i sestra su pobjegle svaka u svoju sobu kada je stigao. Držao sam onesviještenog psa u naručju dok mu je davao prvu pripremnu injekciju, držao sam ga dok mu je davao smrtonosnu injekciju pravo u srce, a suze su mi padale po njegovoj njušci dok je iz nje izlazio posljednji dah, držao sam ga tako još satima nakon što je veterinar otišao. Grlio sam ga, milovao i provlačio prste kroz prekrasno crno krzno koje se nimalo nije promijenilo.



Poslijepodne sam pozvao doktora Lovića. Došao je sa svojom tadašnjom ženskom. Odveo sam ga do psa koji je ležao na fotelji i pitao - je li mrtav? Sagnuo se nad njega, opipavao ga i nakon što ga je pomno ispitao, reče - mrtav je. Jesi siguran? - pitao sam. Znam prepoznati mrtvog psa, reče on.

Onda smo svi troje sjeli oko niskog stolića i izvadili cigarete. Ja sam na ploču stola položio kutiju "Ronhilla", on kutiju "Marlboa", a ona također "Ronhill". Iznio sam neko oštro piće i svi troje smo šutke trgnuli. Prihvatio sam kutiju sa svojim cigaretama, držao je u ruci, buljio u nju, a onda je vratio na stol i posegnuo za "Marlborom". Držeći kutiju u ruci, ponovo sam drugom rukom podigao "Ronhill", otklopio kutiju, pogledao poslagane filtere, zatvorio kutiju i odložio je. Zatim sam dohvatio drugu kutiju "Ronhilla", izvadio jednu cigaretu, pogledao je sa svih strana i ponovo vratio odakle sam je izvadio. Tek tada sam iz "Marlbora" izvukao jednu cigaretu i prevrtao je između prstiju, te ponovo dohvatio prvu kutiju "Ronhilla", i iz nje izvadio jednu cigaretu. Zagledao sam se u dva bijela smotuljka u ruci i ništa mi nije bilo jasno. Podigao sam pogled i spazio kako me Lović i ženska zabrinuto promatraju.

- Ja bih, ustvari, vatre… - i pokažem na upaljač koji je ležao ispred mene na sredini stola. Lović požuri dohvatiti upaljač i pripali mi:

- Vidim da danas nisi za ništa.

- Osim da iskopam rupu u vrtu.



Sestra je sišla sa mnom da pomogne kopati, ali je samo stajala naslonjena na drvo i plakala. Zamotanog u plahtu nježno smo položili psa na dno duboke rupe, zatrpali i zagladili zemljano ispupčenje. Vrativši se u kuću otišli smo svatko u svoju sobu i nismo izlazili do sutradan. Narednih nekoliko dana nitko od nas nije ni prilazio prozoru da ne bi slučajno pogledao u vrt. Kada je prvi puta netko od ukućana pogledao kroz prozor, na grobu je ležao smotan veliki prekrasni crni mačak.




NASTAVAK PRIČE:klikni ovdje - 2.dio


- 11:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #