< kolovoz, 2006 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga 
Pamet je najbolje raspoređena stvar na svijetu - svatko misli da je ima dovoljno.

 Linkovi
Čovjek-vadičep sreće ženu-ribu

Pseće priče

Pisac prostih priča

 17.08.2006., četvrtak

JABUKA…

Bio sam u vikendici na moru sa svojom tadašnjom najvoljenijom. Ustao sam prije nje, popio iz hladnjaka čašu soka i sjeo pročitati novine.

Nakon otprilike pola sata iznenada me je obuzela vrtoglavica i slabost, a javila se i bol u želucu, svrdlala je sve više i učas se pretvorila u grčeve. Jedva sam se odvukao do vecea, gdje je iz mene potekao neviđen proljev, a istovremeno je pokuljalo i na usta i ispovraćao sam sve ispred sebe. Bolovi su se raširili po cijelom tijelu. Imao sam osjećaj da mi po žilama teče živa vatra, zglobovi se raspadaju, a svi mišići plamte. Izvukao sam se iz vecea i krenuo prema još usnuloj dragoj, ali sam na pola puta pao i izgubio svijest.

U vikendici je vladala udarna ljetna vrućina. Dolazio sam sebi na mahove, te primijetio da me je djevojka nekako odvukla i premjestila na krevet. Svijest mi je bila svedena na rudimente, znao sam da neprekidno povraćam, uvijam se od grčeva i sveprožimajućeg bola. Iz velike daljine stizalo je njezino pitanje: "Da pozovem Hitnu pomoć?"

Posljednjim atomima snage odgovarao sam "Ne". Otrovao sam se hranom, iako ne znam što sam jeo. Mislio sam da tako izgleda umiranje, ali sam bio toliko slab i bolan da me to nije ni najmanje plašilo. Bilo je gadno, ali vjerovao sam da može biti samo bolje. Progurati ću, smiriti će se… Da nisam gubio svijest, ne znam kako bih izdržao. A bivalo je sve gore i gore, a ja sve slabiji i slabiji. Kada sam dolazio sebi tresla me groznica i grčevi, povraćao sam ponovo i ponovo iako već odavno nisam imao što povraćati. Usta i grlo su mi ispucali, uzeo bih gutljaj vode da utažim plamen u kojemu sam izgarao i odmah ga povraćao.

Navečer je ona navalila: "Skuhati ću ti juhicu! Moraš nešto pojesti i popiti! Dehidrirati ćeš! Treba ti snage!"

Pomisao da išta stavim u sebe bila je užasavajuća, ali je onaj bijedni ostatak razuma govorio da bi to zaista moglo biti korisno. Suglasio sam se i ona je otišla skuhati krepku pileću juhu.

Vukla me je do stola u kuhinji, sručio sam se na stolicu i prihvatio žlicu. Bila je teška kao lopata. Usrkao sam pola gutljaja… Sručilo mi se u želudac kao vrelo olovo. Grčio sam se na stolici i tek kada su se bolovi malo primirili prihvatio se druge žlice govoreći si: "Moraš…"

Trajalo je cijelu vječnost da sam srknuo tri ili četiri žlice juhe. Iznova sam se prihvatio žlice, sakupio svu snagu da je podignem i prisiljavao se da je primaknem ustima… I iznenada sam spazio jabuku.

Jabuka je stajala s druge strane stola, na rubu prozora. Ugledao sam je kao da je gledam kroz tražilo fotoaparata s teleobjektivom. Ocrtavala se savršeno oštro, a sve oko nje bilo je nejasno i mutno. I iznenada sam znao sa nedvojbenom sigurnošću, kao da mi je rekao neki unutarnji glas, kao da je prozborila božanska mudrost - ako pojedem tu jabuku, ozdraviti ću!

Drhtavo sam ispružio ruku prema njoj i pokušavao izgovoriti što hoću, ali nisam uspijevao. Napokon sam izustio: "… Jaaa… bu…ku…"

Djevojka je insistirala: "Jedi juhu!"

Bio sam odlučan. "Hoću jabuku!"

Vidjevši da sam sumanuto navro, dodala mi ju je. Odrezao sam krišku, odgrizao komadić ne veći od zrna graška i počeo ga žvakati. Progutao sam ga i nije me ozlijedio. Trebalo mi je pet ili deset minuta da pojedem cijelu krišku koju bih inače smazao učas u dva zalogaja, no bilo mi je bolje. Pojeo sam drugu krišku, i opet mi je bilo osjetno bolje. Pojeo sam cijelu jabuku - i bio sam zdrav!

Doduše, bio sam potpuno izmožden, bez iole snage, ali ništa me više nije boljelo, svijest se u potpunosti vratila, s očiju kao da je spala koprena. Bilo je to čudotvorno ozdravljenje. Legao sam u krevet i iscrpljeno, ali smireno utonuo u okrepljujući san.

Drugo jutro skočio sam kao vrag iz kutije, onaj što iskoči na federu kada se podigne poklopac. Hej, ja nisam čovjek koji vjeruje u čudotvorna ozdravljenja i unutarnje glasove! Ipak, što misliti kada se to meni dogodilo?


Image Hosted by ImageShack.us

…I GENETSKO SJEĆANJE

- Nastavak priče možete pročitati u knjizi "Pudli lete na jug".





- 23:13 - Komentari (4) - Isprintaj - #